Neretvansko čudo

Moody Foodie
1. ruj 2017.
2 min čitanja

Updated: 11. srp 2019.

Prošle godine prvi put sam bila na području delte Neretve i nisam mogla vjerovati ljepoti tog kraja. Ove godine opet sam imala priliku provesti nekoliko dana u malom i šarmantnom mjestašcu Blace na samom ušću Neretve. Ušće je u zadnjih nekoliko godina postala prava oaza za kite surfing baš iz razloga što je pješčano i plitko ušće na kojem puše konstantan maestral.

Neretva sama po sebi zbilja je izvor života. U vožnji pored Neretve, uz nepregledna polja mandarina, lubenica, dinja i čega sve ne, može se osjetiti njenu važnost i ljepotu. Doživljaj gdje sam s prijateljicom u njenom polju lubenica, biramo neku za koju mislimo da je najbolja, u zalazak sunca dok vjetar puše kroz polja, zbilja treba ići na popis "Što vidjeti/doživjeti prije smrti".

No Neretva nije samo poznata po divotama koje zahvaljujući njoj rastu, nego i divotama koje u njoj žive - žabe, jegulje, gambori... U malom selu kraj Metkovića, Prudu, smjestila se uz glavnu cestu konoba Vrilo. Prijateljica me dovela u Vrilo jer sam htjela probati pravu neretvansku spizu. Prvo što mi se svidjelo je opuštena, ali profesionalna atmosfera, gdje mladi i vrlo simpatičan vlasnik potpiruje vatru za jegulje na žaru i reže domaći kruh ispod peke, kuharice pripremaju brudete u velikim crnim loncima, mladi konobar u ledene čokančiće (male individualne bočice za ispijanje rakije) toči domaću višnjevaču... Nakon nekoliko višnjevača, bilo je vrijeme za malo hrane, pogotovo jer su mirisi iz kuhinje mamili.

Po preporuci vlasnika uzeli smo žabe na kapuli, gambore na buzaru i jedan pomidor. E sad da krenem redom - žabe na kapuli gdje nisam bila sigurna da li su mi bolje žabe ili slatki, začinjeni, dinstani luk. Začini koji su samo nadopunili okuse ovog specijaliteta kao što su majčina dušica, timijan, soli i papra, učinili su jednostavne namirnice spektakularnima. Gambori (kozice) na buzaru, koja za razliku od uobičajene crvene buzare po Dalmaciji, je malo ljutkasta, što je tipično za neretvansko podneblje. Velike i mesnate kozice, uz glave iz kojih se ima puno divnih sokova za isisati, zbilja su bile zasitne i više nego ukusne. Šećer na kraju ovog neretvanskog iskustva nije neka slastica, nego rajčica - Neretvansko čudo. Kada je na stol došao pladanj na kojem su bile ogromne fete rajčice uz malu zdjelicu krupne soli, nisam mogla vjerovati da je riječ o samo jednom pomu. Okus je teško moguće dočarati jer je sladak i ima pravi okus rajčice kako bi svaka rajčica trebala imati okus. Kažu da je to bolji brat sorte volovsko srce, koju mnogi vole usprkos dosta neuglednom izgledu.